Postoji čitav slijed zgrada riječke graditeljske baštine koje u povijesnoj stratifikaciji grada i šireg prostora imaju svoju povijesnu, estetsku, kulturnu, znanstvenu ili ambijentalnu vrijednost, pa ipak ih građani i turisti ne mogu slobodno razgledati.

Najčešće prostore takvih zgrada zauzima neka poslovna, sakralna ili druga funkcija čije bi se nesmetano svakodnevno odvijanje poremetilo posjetom većeg broja posjetitelja, ali i potpuna zapuštenost i neurednost zgrada graditeljske baštine za prezentaciju zna biti razlog zbog kojeg se ne dozvoljava javno razgledavanje.

Jedan primjer takve spomeničke građevine je upravna zgrada ex Rafinerije šećera čija je vrijedna unutrašnjost potpuno skrivena od očiju javnosti, ali to su još i sljedeće spomeničke građevine: refektorij franjevačkog samostana, lapidarij i Kosi toranj crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, zgrada ex Municije, Gradski toranj, pojedini prostori Guvernerove palače i Teatra Fenice, perilo Brajda i td.

Temeljna namjera ove urbane akcije sadržana je u ideji da se uspostave uvjeti za nesmetano razgledavanje takvih zgrada, barem u privremenom razdoblju od jednog tjedna godišnje.

Urbana akcija Tjedan otvorenih vrata graditeljske baštine Rijeke bila je izložena 2012. godine u Zagrebu na 47. zagrebačkom Salonu (nacionalna izložba ostvarenja u arhitekturi i urbanizmu).

Iznad Liburnijske ulice prolazi nadvožnjak magistralne željezničke pruge Rijeka–Pivka–Ljubljana. To je važan građevinski objekt prometne infrastrukture. Veliki, prostorno uzdignuti korpus željezničkog nadvožnjaka položen je na masivne betonske stupove i dominira vizurom ulice.

Nadvožnjak se već desetljećima nalazi u zapuštenom stanju i bitno utječe na negativan dojam svakog prolaznika i putnika prilikom zapadnog ulaska u središte grada.

Prilikom uređenja Jadranskog trga 1992. godine učinjena je velika prostorno-oblikovna i funkcionalna pogreška. Isključivo iz dekorativno-formalističkih razloga na trgu su postavljene dvije uzdignute neobarokne forme, velike lončanice za zelenilo.

Osobitu smetnju vrlo intenzivnom, dijagonalnom toku pješaka od riječkog nebodera ka šetnici Korza i obrnuto predstavlja zapadna lončanica. Između lončanice i postolja obilježenog rasvjetnog stupa jedan od glavnih pješačkih tokova gradskog središta mora se kanalizirati kroz vrlo usku širinu prolaza od svega 2.25m.

Dugo povijest Rijeke zapisana je na licu Gradskog tornja, građevini koja je kao pravi arhitektonski i likovni simbol grada.

Toranj je impozantna građevina podijeljena kordonskim vijencem u tri zone: prizemlje s ulazom oko kojeg je obrubljena kamena izradna okvir portala nad kojim je habsburški orao, prvi kat na kojem su postavljeni reljefi s bistama cara Leopolda I. i Karla VI. i drugi kat s prozorskim otvorima.

Reljefna poprsja nastala su u doba kada je Karlo VI. stupio na prijestolje i kada je Car Leopold I. gradu Rijeci izdao diplomu kojom je gradu dodijeljen grb, dvoglavi orao s obje glave okrenute na istu stranu. Ispod grba je deviza “INDEFICIENTER”, što znači nepresušan.

Biste Cara Leopolda I. i bista Cara Karla VI. postavljene su na Gradskom tornju u znak zahvalnosti nakon što su ovi habsburški carevi grad Rijeku proglasili slobodnom lukom.

Tijekom dugog vremenskog postojanja Gradski toranj bio je vezan uz arhitektonski obnovljen i restauriran (1639., nakon zemljotresa 1750., a potom i 1800., i u novije doba 1986. kada je restauratorske radove na reljefima carstva izveo akad. kipar Z. Kamenar).

Pohvalna i plemenita namjera posljednjeg uređenja tornja tijekom 2013. godine kada je izvedena nova i suvremena rasvjeta koja pravilno naglašava osnovne arhitektonske oblike ove povijesne građevine, ipak, novim rješenjem rasvjete vjerojatno je učinjena nehotice pogreška kada su neosvijetljena ostala kamena poprsja careva i stari gradski grb na 1. katu tornja.

Opisani kameni fragmenti tornja koji svjedoče o bogatoj prošlosti Rijeke moraju biti pravilno osvijetljeni i istaknuti na pročelju.

Urbanističko uređenje grada je znanost, tehnika, pravo i umjetnost. U toj djelatnosti trebalo bi sudjelovati relativno mnogo različitih disciplina, pa ipak, pravo i zadovoljavajuće gradsko rješenje više puta ne može biti bez vodeće uloge urbanog planera/arhitekta koji je proizašao iz arhitektonske struke i to stoga jer je uređivanje prostora, pa tako i gradskog prostora, od početka glavni cilj i usmjerenje njegovog odgoja.

Tako se, međutim, nije razmišljalo prilikom lociranja brojnih prometnih putokaza i znakova u središtu Rijeke koji su postavljeni tako da zadovoljavaju isključivo utilitarne, prometne zahtjeve za olakšano odvijanje kolnog prometa.

U slučaju pogrešnog lociranja glomaznog putokaza oslonjenog na dvije čelične cijevi/vertikale na mjestu zapadnog ulaznog nogostupa Manzonijeve ulice prometni inženjer ili građevinski komunalni inženjer trebao je shvatiti da prometni putokaz koji korisno pomaže pravilnom kretanju vozila kolnikom ulice istovremeno ne smije biti urbana prepreka za kretanje pješaka nogostupom.

Naime, putokaz se vrlo elegantno mogao pričvrstiti za pročelje građevine konzolnim nosačima smještenim iznad samog nogostupa.

Ovom urbanom akcijom želimo istaknuti kako stručne osobe prometne ili građevinske struke specijalizirane za intervencije u gradskom prostoru moraju poprimiti poseban, gradski način sagledavanja urbanih problema uz nužno odbacivanje nekih urođenih ograničenja svoje struke.

Krajem XIX. stoljeća, brat austrougarskog cara i kralja Franje Josipa, nadvojvoda Josip, kupuje od ondašnjeg gradonačelnika Ciotte vilu i park, nedaleko Guvernerove palače i u blizini izvora vode Lešnjak.

U XIX. stoljeću došlo je do velikog zanimanja za uzgoj egzotičnog bilja u svim krajevima Europe. U Rijeku je velike zasluge za aklimatizaciju egzotičnog bilja imao upravo nadvojvoda Josip, strastni botaničar, koji je bio u mogućnosti da preko naših pomorskih veza užitnim morima odvojenim brodovima nabavlja najrazličitije primjerke biljaka. Tako je uredio prekrasan botanički vrt oko svoje vile na širokom prostoru od Ulice Žrtava fašizma do ispod Belvedera.

Nadvojvoda je na dnu svog imanja izgradio posebnu zgradu za crpku kojom je iz izvora Lešnjak crpio vodu za bazene u parku i za zalijevanje cijelog kompleksa.

Nakon smrti nadvojvode Josipa park se rasparcelirao, izgrađena je nova cesta Vladimira Nazora, a od bogatog botaničkog vrta ostali su samo bijedni ostaci.

Osobito zapušteno danas djeluje sačuvani bazen smješten na proširenju uzvišenog dijela parka iznad ulice Vladimira Nazora.

Socijalna topografija urbanog teritorija prepoznatljiv je element stanja gradova preindustrijskog doba čije je stanovništvo istodobno bilo podijeljeno klasno, etnički i vjerski tako da su pojedine društvene grupe, frakcije zauzimale određene, često odvojene i diferencirane prostore grada.

Urbani fenomen socijalne topografije urbanog teritorija isto tako dolazi do punog izražaja u novijim gradovima industrijskog društva. Svakome je poznata socijalna segregacija siromašnih i bogatih stambenih četvrti modernih gradova. Primjera ima u obilju: London, Pariz, Beč, Genova, Zagreb (npr. siromašna naselja Kustošija, Dubrava, Trnje) i bogata naselja Cmrok, Tuškanac, Šalata, Pantovčak). Klasno-socijalna, a ponekad i etničko zoniranje, jedno je od elementarnih karakteristika razvijenog grada industrijske civilizacije i neizbježna posljedica društvenih odnosa. Mehanizam formiranja klasno-socijalnog zoniranja u modernom gradu može funkcionirati poticanjem od strane raznih činilaca, no većinom stvarna kvaliteta gradske lokacije određuje teritorijalnu segregaciju stanovništva realiziranu putem različitih vrijednosti zemljišne rente, regularnom prihodu od zemljišta koji od svojih vlasnika ne zahtijeva nikakve poduzetničke djelatnosti.

Međutim, unutar administrativnih granica Rijeke nastale su u opisanom razvoju grada i dodatne prigradske četvrti bijede, zastrašujući slumovi, područja potpuno divlje i nekontrolirane izgradnje o kojima se u Rijeci općenito vrlo marginalno i skromno raspravljalo.

Ipak, ta se područja mogu sasvim precizno locirati u predjelima krajnjih gradskih naselja Škurinje (Mihaćeva Draga) i Pehlin. Za razliku od slumova velikih europskih i sjevernoameričkih gradova i latinoameričkih favela, naši slumovi nikad nisu dosegnuli veliki teritorijalni opseg niti su postali politički i javni problem, pa ipak su bitno doprinijeli socijalnoj diferencijaciji grada i ostavili vrlo jasan i po vanjskim obilježjima vidljiv i neugodan dojam u gradskom prostoru.

Divlje naselje u udolini Mihaćeve Drage i Pehlina nastalo je kao posljedica masovnog ruralnog egzodusa poslije 2. svjetskog rata bez usporednog razvoja proizvodnih kapaciteta i stambenog fonda Rijeke sposobnih da ga asimiliraju. Predstavljajući naselje spontano nastale stambene prostore, u stvari quasi-permanentna, periferna naselja obitavana izrazito siromašnim stanovništvom bez dovoljnih perspektiva za dobivanje potrebnih komunalnih usluga i ostvarivanja osnovnih higijensko-zdravstvenih i stambeno-komunalnih uvjeta.

Isto su tako i sociološki periferna. Stanovnici koji tu stanuju vlasnici su provizornih kućica, drvenih improviziranih straćara pokrivenih limom i krovnom ljepenkom, ali nisu i legalni vlasnici ni pojedinih zemljišta. Oni imaju minimalna sredstva za život, ali ne sudjeluju u društvenom životu grada. Posjedujući ilegalnu lokaciju u slaboj su poziciji za zahtijevanja prava poput ostalih građana.